kako to hrvati rade

      Go down

kako to hrvati rade

  igor92001 on Sun Oct 19, 2008 12:12 am

Prisjecanje jednog vojnika...

Stigla nam je vijest: Kreæe se put Knina
Autor Nikola Sever Šeni

Bilo je devet sati, a veæ je bilo vruæe. Kako smo ulazili u Knin, neprijatelj se povlaèio i za sobom ostavljao pust grad. Bilo je tiho kao u grobu, na mnogim su kuæama bila širom otvorena vrata, smrdjelo je i stoka je slobodno lutala gradom prisjeæa se ulaska u Knin danas umirovljeni pukovnik Mladen Mariæ Baæo koji je u to vrijeme bio dozapovjednik bojne u IV. brigadi.

Uæi u Knin, kaže, bio je velièanstven doživljaj, ali samog se grada u to vrijeme ne sjeæa najbolje.
Mi smo bili vojska, borbe još nisu bile završene i nije bilo vremena za razgledanje. Osvrnuli smo se samo na tvrðavu prisjeæa se pukovnik Mariæ domeæuæi kako je Knin za njegovih tristotinjak vojnika bio godinama sanjan cilj.
Sve je poèelo nekoliko dana prije. Negdje na Dinari, na položaje branitelja stigla je vijest: kreæe se put Knina.

Veselje od tog trenutka nije prestajalo. Nitko nije pitao za oružje i municiju. Nitko se nije žalio. Pjevalo se i veselilo kao da je stigao poziv u svatove ili neko veselje, a ne najava komplicirane i vrlo opasne ratne operacije. Napad na Knin, koji se pripremao još od studenoga 1994., nama na položajima znaèio je konaènu pobjedu, ali i najavu novog vremena: bez ranjenika i smrti objašnjava Mladen Mariæ Baæo.

Iz sata u sat vijest o konaènoj zapovijedi pokreta prema Kninu širila se Dalmatinskom zagorom. Uskoro su slijedili i pozivi ranjenika koji su se oporavljali kod kuæe. Svi su htjeli pomoæi, kaže Mariæ, domeæuæi da ranjenicima želju nije mogao uslišiti jer su tako odluèili nadreðeni.

Na proboju prema Kninu, kaže, o smrti koja je vrebala iz svakoga grma nitko nije razmišljao. Svi su pred oèima imali samo ulazak u grad iako su dobro znali za golemu kolièinu oružja kojim su raspolagali èetnici.

Takav moral i hrabrost, to se ne viða dva puta u životu. Momcima je bila velika èast da upravo oni budu ti koji æe osloboditi godinama okupirani grad. Strah, ako ga je i bilo, nitko nije pokazivao. Tako je to kad braniš svoju zemlju. Da smo išli osvajati tuðe, toga ne bi bilo. Veæina bi posustala s prvim rafalima uvjeren je umirovljeni pukovnik.
O velikoj hrabrosti i požrtvovnosti branitelja, o èijem se herojstvu i danas govori, svjedoèi i Stipe Šipiæ Pipina koji je u akciji Oluja bio zapovjednik diverzanata.
Njegova je "ekipa" živjela za ulazak u Knin.

A kako i ne bi? Od akcije Zima 94. nadljudskim smo se naporima pokušavali doèepati Knina. Napadali su nas vukovi, smrzavali smo se okovani ledom... I sve se to isplatilo kad je stigla naredba prisjeæa se Pipina:
Naredbu smo doèekali na Maloj Dinari. Ne znam što bih vam rekao. I sad se naježim kad se sjetim.

Pokret je bio nabijen emocijama. Takvo domoljublje, kaže, nije osjetio otada. Priznaje, straha je bilo, ali nisu dopustili da izmakne kontroli.
Noge su se tresle, kako ne bi. A onda, onda smo sami sebe poèeli uvjeravati i hrabriti: Smiri se, smiri se! Uspijevali smo baš svaki put. Bili smo jaèi i od straha putuje kroz sjeæanja Stipe Šipiæ i dosjeti se:
A tek oni koje su "digli" za Oluju! Na njih smo morali paziti, hrabriti ih i onda kad smo sami drhtali.

Pipinova ekipa od tridesetak diverzanata prema Kninu je krenula 4. kolovoza. Kada su se uspeli na vrhove oko Knina, odmorili su se. Tu je noæ glavninu odradila inženjerija. Do zore su probijali putove i èistili teren ne bi li tenkovi i transporteri s oružjem mogli pratiti vojsku.

Ulazak u Knin Šipiæ opisuje podijeljenih osjeæaja: sreæa zbog pobjede miješala se s tugom za Kninom kakvog se sjeæa:
Bilo je rano jutro. Za mene jedno od najljepših u životu. Priznat æu, nemam se èega sramiti. Plakali smo. Kako i ne bismo. Mi njihove crkve nismo dirali, a nas su naše doèekale u plamenu. Mene je Knin posebno dirnuo. Posljednji sam put taj grad vidio kad sam se vraæao iz vojske poèetkom devedesetih. Nebitno. Ušli smo, to se pamti, taj osjeæaj.

U Kninu se nisu zadržavali. Krenuli su dalje. Iz tog je razdoblja i Pipinova najdraža "baza" iz Oluje. Sunce je pržilo, prisjeæa se, a oni su se probijali prema Zrmanji. Skapavali su od žeði kad su došli pred malenu prodavaonicu. Njih nekoliko popilo je svaki po "gajbu" pepsi cole. Bocu po bocu. Kada su slistili sve, sjeli su i smijali se, nisu mogli vjerovati da su sve to ulili u sebe.

Da nije bilo takvih situacija, poludjeli bismo. I mi smo ljudi. Morali smo se zabaviti. A kad bismo naišli na kakav motoriæ... E, to bi bile komedije smije se Pipina uz opasku kako mu i sada pred oèima prolaze broje slike iz rata.

U jednom trenutku Hrvat je zapucao na Hrvata rekao je Šipiæ i prasnuo u smijeh:
Ma, nas je nekoliko krenulo u izvidnicu. Pokraj jedne kuæe, toèno se sjeæam, na motoroli sam èuo: "Eno ih, evo èetnika!" I onda je krenula paljba. Jedva sam im objasnio da pucaju po svojima. Sve se dobro završilo, a moglo je biti svašta.

Za te su prièe o ulasku u Knin ostali "zakinuti" pripadnici 264. izviðaèko-diverzantske satnije. Njihov zapovjednik Antonio Roca Cipalj svjedoèi o nestrpljivosti kolega kad su još u krevetu èuli da je bitka za Knin dobivena.

Na sve su naèine pokušavali krenuti prema Kninu, ne znajuæi da je pred njima podjednako teška akcija. Nama je Ante Gotovina namijenio oslobaðanje Benkovca i otpravio nas rijeèima: "Sretno vam bilo, ali neka vam ne padnu nekakve pizdarije na pamet!" A ja sam mu odgovorio: "Ajmo æa gori" prisjeæa se Cipalj.

Krenuli su preko Vrane u Miranje. I to glavnom, asfaltiranom cestom. U polje nisu smjeli skretati zbog mina koje su bez ikakva rasporeda samo nekoliko dana prije prosuli èetnici. Sve je prolazilo bez teškoæa dok "na livu bandu" nisu primijetili dva bunkera i bestrzajni top. Za strah nije bilo vremena.

Izgledalo je puno gore nego što je zapravo bilo. Zapucali su, mi smo se bacili uz rub ceste, vratili istom mjerom i nastavili dalje. Vidjeli smo ih kako bježe govori Antonio Roca kao da opisuje scenu iz nekog ratnog filma, a ne ono što je proživio.
Još je teže bilo u selu Miranje Gornje. Tamo je otpor bio nešto žešæi, ali za Cipaljevu ekipu "ništa posebno".

Tamo ih je zatekla i ekipa HTV-a koja je željela snimiti pravu borbenu scenu. Ali, Benkovac još nije bio osvojen pa je njih desetak, umjesto pred kamere, ušlo u stari stojadin i krenulo prema Benkovcu.

Grad ih je doèekao pust. Èetnici su bježali. Kod benzinske crpke vidjeli su traktor s prikolicom punom vojske koja bježi. Ispalili su stotinjak metaka, Cipaljeva ekipa krenula je za njima, ali nisu ih sustigli. Na ulazu u grad doèekalo ih je pet-šest staraca, a na glavnom trgu dvadesetak gladnih psihièkih bolesnika.

Njima smo dali suhe obroke, sve što smo imali. Nahranili smo ih i dali im vode. Nismo ih dirali. Ma što tko prièao o braniteljima, nismo bili zvijeri zakljuèio je Cipalj.

igor92001
Admin
Admin

: 209
Age : 35
: Republika Srpska
Registration date : 15.09.2008

  http://republikasrpska.forumotion.net

   Go down

Re: kako to hrvati rade

  igor92001 on Sun Oct 19, 2008 12:13 am

PRVA ZNANSTVENA ANALIZA AKCIJE OLUJA


Oluja: Gotovina kasnio zbog slavlja za Tudjmana


Autor Zvonimir Despot


Oluja nije bila besprijekorno izvedena operacija, kako se to cesto zna cuti, cesto iz dnevnopolitickih i politikantskih razloga. No, to je i razumljivo, s obzirom na velik broj na brzinu mobiliziranih postrojbi i ljudstva u pricuvnim brigadama i domobranskim pukovnijama, koje nije bilo pripremljeno za tako zahtjevnu operaciju.

Dakako, za Hrvate ce Oluja uvijek ostati 'majka svih bitaka, koja epitet 'briljantna zasluzuje prije svega zato sto je njezin rezultat od iznimna, mozda i presudnog povijesnog znacaja za Hrvate i Hrvatsku.

Ocjena je to Oluje koju je iznio dr. sc. Davor Marijan, ponajbolji vojni povjesnicar Domovinskog rata, u upravo zavrsenom rukopisu Oluja, koji je zapravo prva znanstvena analiza te vojne operacije o cijem je ishodu ovisio opstanak Hrvatske u njezinim medjunarodno priznatim granicama.


Bihacka kriza

Kako u uvodu navodi dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, izdavaca studije, dosad se nijedan osvrt na Oluju ne moze usporediti s Marijanovom knjigom koja ima iskljucivo znanstveni pristup uz cjelovit prikaz tijeka akcije.

Knjiga se sastoji od znanstvene studije i priloga dokumenata o vaznim politickim i vojnim dogadjajima uoci Oluje. Prvi su put kronoloski, po zbornim podrucjima, kriticki prikazane priprema i tijek operacije. No studija nema namjeru detaljno ulaziti u djelovanje svake postrojbe jer je njezina svrha opisati ozracje u kojem je operacija provedena i osnovne znacajke same operacije.

Osim faktografskoga prikaza, knjiga je obogacena prilozima dokumenata o tzv. Bihackoj krizi i procesu ujedinjenja tzv. Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, odnosno Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te o planovima za evakuaciju pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koje je odabrao i za tisak pripremio visi arhivist Mate Rupic. Ti su prilozi izravan i argumentiran odgovor na pitanja zasto vojna opcija nije imala alternativu i zasto hrvatsko vodstvo Oluju vise nije moglo odgadjati, te tko je odgovoran za odlazak Srba u izbjeglistvo uoci i tijekom Oluje.


Nedostaju dokumenti

Marijan se ponajvise sluzio pismohranom Glavnog stozera HV-a, koja je danas uglavnom u Sredisnjem vojnom arhivu MORH-a. Ustvrdio je da je velik problem pri analizi djelovanja hrvatskih snaga nedostatak dijela bojnih dokumenata jer dio zasigurno nedostaje, a dio cini se nije ni pisan. Dnevna operativna izvjesca neke postrojbe sigurno nisu pisale, a neke nisu vodile ni ratni dnevnik.

Zbog toga ce neki aspekti, kao i dijelovi operacije ostati trajna nepoznanica. Druga vrsta dokumenata koja je vrlo cesta, a takodjer ima nedostatak jesu rasclambe bojnih djelovanja postrojbi nakon provedene operacije. Postrojbe su uglavnom bile usredotocene na sebe i svoju ulogu, pa je tesko utvrditi sto se dogadjalo sa susjedima i tesko je rasclaniti udio na pojedinim pravcima. Neke od postrojbi napravile su rasclambe koje nemaju povijesnu vrijednost.

Marijan je naveo kako je na protivnickoj strani najslabija tocka bio krajinski predsjednik i vrhovni zapovjednik, odmetnuti milicionar M. Martic koji je preko noci 4./5. kolovoza slomio Srpsku vojsku Krajine nakon sto je donio odluku o skracivanju fronte u sjevernoj Dalmaciji. Krajinska je vojska vec bila naceta u operacijskom ciklusu HV-a na Dinari i nije bila sposobna za dulji otpor, ali na srpskoj strani nitko nije ocekivao radikalan napad HV-a. Nakon odluke o skracivanju fronte poceo je raspad SVK, koji se iz Dalmacije, preko Like, prosirio na Kordun i Banovinu.

U zakljucnom osvrtu Marijan posebno istice probleme koji su pratili provedbu Oluje te pise: Brojni problemi koji su pratili provedbu Oluje potisnuti su u stranu njezinim uspjehom. Uspjesne operacije u praksi se analiziraju na drugaciji nacin od neuspjesnih, iako tako ne bi trebalo biti. Najveci problem bilo je nestegovno ponasanje dijela sudionika koje je narusavalo bojnu spremnost postrojbi i bacalo sjenu na opci uspjeh operacije, koji se ne moze negirati. Upada u oci da je to bilo najvise izrazeno kod pricuvnih postrojbi.

Tako se u izvjescima spominje da je u nekim postrojbama stega bila osrednja, da ju je teze bilo provoditi prema sudionicima rata iz 1991. koji su sebi uzimali veca prava od onih koji su tek tada mobilizirani, da su neki bili pod utjecajem alkohola i da ih je tesko bilo obuzdati da ne uporabljuju pronadjeno oruzje i streljivo u velikim kolicinama.

Zabiljezeno je i 'selektivno paljenje i devastacija pojedinih objekata i nakon prestanka borbenih djelovanja, uz zakljucak da to radi 'lokalno stanovnistvo izbjeglo u sume, koje 'namjerno pali gospodarske objekte u cilju diskreditiranja HV-a, ili 'pripadnici HV-a koji su izbjegli pred cetnickim terorom 1991. godine i to iz razloga osvete, a zabiljezena je i 'najezda kasnih osloboditelja, uz napomenu da je 'sprjecavanje pljacki i palezi dobrim dijelom i uspjelo, barem na dijelu oslobodjenoga podrucja.


Zlocini za osudu

Najtezi oblici nestegovnog ponasanja bili su incidenti, koji se uza sve isticanje odredbi Zenevskih konvencija uoci napada ocito nisu mogli izbjeci, ponajvise radi osvete zbog ponasanja pobunjenih Srba i srpskih paravojnih postrojbi u Hrvatskoj od pocetka 1990-ih, ali i zbog koristoljublja. Tako su, na zalost, pojedini pripadnici hrvatskih snaga ili civili pocinili zlocin ubojstva nad dijelom preostalih Srba, te zapalili i unistili dio imovine izbjeglih Srba.

Dakle, ni hrvatske snage nisu bile imune na probleme koji su prakticno dio ratne svakodnevice u svim vojnim napadnim operacijama, posebice prilikom izvodjenja 'zavrsnih operacija. Takvi zlocini za svaku su osudu, samo sto u dosadasnjoj ratnoj povijesti nije bilo prilike da se ozbiljni incidenti i zlocini koje su pocinili pobjednici procesuiraju.

Na podrucju Banovine dio ovih zlocina pocinili su pojedini pripadnici Armije BiH. Potvrdu nestegovnog ponasanja pripadnika ABiH dao je 8. kolovoza i UNCRO. Jednako tako, dio Srba tijekom Oluje ubili su njihovi sunarodnjaci prilikom povlacenja iz RH, a dio kuca izbjeglih Srba zapaljen je prije dolaska hrvatskih snaga na to podrucje.

Tijekom operacije Vojna je policija u suradnji s civilnom policijom uspostavila 80 kontrolno-nadzornih punktova na pravcu napada postrojbi Hrvatske vojske, a prateci napredovanje HV-a, postavljala je nove punktove na oslobodjenom podrucju. Tako je zapisano da su snage Vojne policije 'organizacijom patrolno-pozornicke sluzbe preuzimale nadzor nad novooslobodjenim naseljenim mjestima i gradovima, usmjeravale vojno-cestovni promet, sprjecavale paljenje, neorganizirano odvozenje i uzimanje ratnog plijena i osiguravale vitalne objekte na oslobodjenom podrucju.

Po ulasku Temeljne policije MUP-a RH, osiguranje objekata prepusteno je istima, a provedba patrolno-pozornicke sluzbe nastavljena je u suradnji s djelatnicima MUP-a RH. Odmah po oslobadjanju vecih naseljenih mjesta uspostavljeni su kontrolno-nadzorni punktovi i isti su bili u funkciji tijekom 3-4 dana, radi sprjecavanja ulaska civila i neorganiziranog izvozenja ratnog plijena. Ciscenje pretres naselja, vecih gradova i podrucja duz glavnih komunikacija na novooslobodjenom podrucju vrseno je odmah po prolasku postrojbi HV-a od strane pripadnika AT postrojbi VP i dijelova Opce vojne policije, cime su stvoreni uvjeti za boravak u oslobodjenim mjestima, gradovima i sigurnost u prometu na oslobodjenom podrucju.


Klasicna operacija

Davor Marijan zakljucuje da je Oluja u mnogocemu bila klasicna operacija kopnene vojske uz sudjelovanje ratnog zrakoplovstva i nastavlja: U odnosu na prvobitnu zamisao znatno je odstupila u tehnickoj izvedbi. U rodovskom pogledu bila je to operacija pjesackih postrojbi, podrzanih snaznim topnistvom. Nakon proboja protivnickih crta pojacana je uporaba oklopno-mehaniziranih sastava s kojima je vrseno gonjenje i iskoristavanje postignutog uspjeha.

Iako se moze reci da su sve brigade koje su sudjelovale u operaciji na neki nacin pripomogle njezinom uspjehu, najveci teret operacije podnijele su profesionalne postrojbe HV-a i specijalne snage MUP-a RH. Izvrsile su zadacu proboja na najzahtjevnijim pravcima, a potom su osloncem na oklopno-mehanizirane snage brzo iskoristile pocetni uspjeh. I ova operacija je pokazala da je napadno djelovanje, kao zahtjevniji oblik borbe, za pricuvne postrojbe, brigade i domobranske pukovnije, dakako uz izuzetke, uglavnom prezahtjevna zadaca.

igor92001
Admin
Admin

: 209
Age : 35
: Republika Srpska
Registration date : 15.09.2008

  http://republikasrpska.forumotion.net

   Go down

Re: kako to hrvati rade

  igor92001 on Sun Oct 19, 2008 12:14 am

Politicko zaledje Oluje

Na samom kraju osvrnuo se i na politicko zaledje Oluje u vezi s kojim ima dosta nagadjanja. On drzi da su zlocinacko ponasanje vojske bosanskohercegovackih Srba u zasticenoj zoni Srebrenica, a potom i zajednicki napad na Bihac s pobunjenim hrvatskim Srbima, utjecali na polozaj Hrvatske.

Ona je, pise, postala cimbenik koji je mogao pripomoci razrjesenju bosanskohercegovacke krize, sto je naravno imalo svoju cijenu razumijevanje za interese Hrvatske na podrucju izvan nadzora legalne vlasti. Ocito je da je postojala presutna suglasnost utjecajnog dijela medjunarodne zajednice da se izvede brza oslobodilacka operacija. Ne treba zaboraviti da operacija Oluja, uz oslobodilacku, ima i nista manje vaznu humanitarnu znacajku, a to je deblokada sireg podrucja Bihaca.

Pazljivo je zakljucio i zasto se urusila Krajina: SVK je bila u obrani i u tome je kompenzirala brojcanu nadmoc hrvatskih snaga. Po naoruzanju i vojnoj opremi bila je ravnopravan protivnik HV-a, cak je i bolje stajala s oklopnistvom. Njezina slabost lezala je u cinjenici da je bila vojna sila sustava koji nije imao osnovu za samostalno postojanje. RSK je bila tvorevina koja je nastala uslijed nerealiziranih svesrpskih planova o isto takvoj drzavi.

Politicko-teritorijalna tvorevina iz koje je nastala SAO Krajina bila je samo takticki korak koji je Srbima u Hrvatskoj u vrijeme raspada SFRJ trebao dati legalitet i legitimitet, na temelju kojeg su trebali od medjunarodne zajednice dobiti 'zeleno svjetlo za ostanak u krnjoj Jugoslaviji. No, projekt je propao, tj. JNA nije potukla Hrvatsku vojsku, sto je bio jedini nacin da Hrvatska prihvati srpski diktat o granicama. SAO Krajina stoga je postala RSK, u pokusaju stvaranja drzave, kada je vec propao projekt autonomije, koja se trebala prikljuciti srpsko-crnogorskom dijelu Jugoslavije.

Nakon toga se pokusalo preko UNPROFOR-a i UNCRO-a odrzati nekakvu politicko-teritorijalnu organizaciju, sto im je, bez obzira na podozrivost pobunjenih Srba prema medjunarodnim snagama, nekoliko godina doista i uspijevalo.

No, vrijeme je radilo protiv RSK, a njezin polozaj i unutarnje politicko stanje pogorsavalo se, jer nije imala materijalnu osnovu, kao sto nije imala ni personalni, napose intelektualni potencijal za stvaranje neceg organiziranijeg od podrucja s malo zakona, mnogo samovolje i, mozda najpreciznije, vladavine jacih. Ilustrativna je ocjena koju je sredinom srpnja 1995., neposredno pred Oluju, dao jedan pukovnik Vojske Jugoslavije, angaziran u Zrakoplovstvu i protuzracnoj obrani SVK:


Nove polemike

'Putujuci prostorima RSK i boraveci u gradovima, lako se uocava da se nije nista radilo na razvojnom uredjenju. Eksploatisana su postojeca dobra i cekao se neki ishod od neke druge strane. Nigde nije postavljen neki cilj koji bi bio normalan za svako iole organizovano drustvo. Stagniralo se u svim drustvenim bogatstvima. Kultura naroda je dobila pogresan pravac. Izgubljen je osecaj za realnost u vremenu i prostoru u kome se zivi

Narod RSK je iznuren stanjem kojim se gusila svaka inicijativa. Postupno i sistematski je prevladavao strah od ustasa-koljaca. Zbog onog 'sve hrvatsko srusiti zivelo se u strahu od ustaske doktrine 'sve srpsko pobiti. A kada se ne kanalise nagon samoodrzanja, jasno je kakve su sve manifestacije moguce.

Ocito, rijec je o studiji koja ce izazvati nove polemike. Kako i ne bi kad se dotice materije koja je predmet svakodnevnih javnih rasprava i politickih obracuna, ali i manipulacija. Marijan je, medjutim, u prednosti. U rukama ima argumente i dokumente koje je gotovo nemoguce pobiti. I ono najvaznije, knjiga ce javnosti biti predana u rujnu.


http://www.vecernji.hr/newsroom/news/cr ... toSerie.do
http://www.vecernji.hr/newsroom/news/in ... 3/index.do

igor92001
Admin
Admin

: 209
Age : 35
: Republika Srpska
Registration date : 15.09.2008

  http://republikasrpska.forumotion.net

   Go down

Re: kako to hrvati rade

  Sponsored content Today at 3:13 am


Sponsored content


   Go down

      


 
Permissions in this forum: